Nesretna revolucionarka

Hannah Arendt, u knjizi Ljudi u mračnim vremenima, koju je TIM press objavio u Zagrebu 2019. u prijevodu Srđana Dvornika, dala je žalosnu ocjenu života Rose Luxemburg: čak i u svijetu europskoga socijalističkog pokreta bila je marginalna figura, s kratkim trenucima sjaja i genijalnosti. Komentirajući veliku biografiju Rose Luxemburg koju je J. P. Nettl napisao 1966, zaključila je da joj je uspjeh bio uskraćen i u životu, i u smrti, i nakon nje. Marksisti su je prezirali, ali zbog mučeničke smrti postala je legendarna. Ne zato što su čitali njezine spise, nego jer je ušla u mit, u Zagrebu je dobila ulicu, da bi joj potom bila oduzeta i dana Zinki Kunc. Sada kad je njezina zloglasnost zaboravljena, i nakon što se proljeće revolucije, u kojem je sudjelovala, davno pretvorilo u kasnu jesen i zimu, možemo staloženo čitati njezine izabrane članke, što ih je pod naslovom O umjetnosti i književnosti, u prijevodu i s komentarima Vesne Vuković, 2020. objavio Blok iz Zagreba.

Izd. TIM press, Zagreb, 2019.

Rosa Luxemburg rodila se 1870. u Zamośću kraj Lublina, peto dijete židovskog trgovca drvom. Bila je upadljivo niska rasta, ali vrlo hrabra: kao varšavska gimnazijalka ušla je u stranku Proletarijata, čiji su vođe glavom plaćali svoj angažman. Studirala je u Zürichu povijest, politiku i gospodarstvo, a 1898. udala se i preselila u Berlin. Bila je vatrena agitatorica lijevog krila Socijaldemokratske stranke i velika protivnica njemačkog militarizma i imperijalizma. Prvi članak u knjizi O umjetnosti i književnosti napisan je 1902. kao nekrolog ruskom piscu Glebu Uspenskom, koji je, kako je sam govorio, tražio spoj poezije i publicistike. Rosi Luxemburg sviđalo se to, jer ističe da „nije imao ni vremena ni volje da svoja djela brižljivo brusi i da ih, kao što je to još četrdesetih godina savjetovao stari Gogolj, sedam do osam puta preradi, da nije promatrao izlaske i zalaske sunca, da nije osluškivao šum zrelih polja, koje je s takvom lijepom lagodnošću opisao još Turgenjev“.

U to je doba bila stalno zatvarana, a svjedoci govore da su je čuvari obožavali. U povodu stogodišnjice Schillerove smrti recenzirala je knjigu svoga visoko pozicioniranog stranačkog kolege Franza Mehringa, koji je prosvjedovao protiv kulta tog pisca, argumentirajući da se autoru Razbojnika ne treba diviti kao nacionalnoj veličini, nego da će njegovu slobodarsku duhu proleteri najbolje odati počast revolucijom. Rosa Luxemburg, začetnica marksističke kritike umjetnosti, na tragu Mehringa, kritizira Schillera zbog toga što je završio u estetskoj državi i „pobjegao iz socijalne bijede u carstvo umjetnosti“. Kada je i SPD podržao ulazak Reicha u Prvi svjetski rat, s Karlom Liebknechtom i Klarom Zetkin odvojila se od stranke i zalagala za generalni štrajk. Zbog pacifizma bili su je opet strpali u tamnicu, gdje je vrijeme kratila prevodeći autobiografski roman Vladimira Galaktionoviča Korolenka Povijest moga suvremenika; prevodila ga je četiri godine i dovršila u zatvoru u Wrocłavu 1918. Zadnji članak u knjizi O umjetnosti i književnosti jest njezin predgovor tom romanu, koji završava rečenicom da je Korolenkovo pisanje „samo još napola poezija, ali posve stvarnost“. Rosu Luxemburg i Liebknechta uhitili su 15. siječnja 1919. u Berlinu pripadnici Freikorpsa; nju su umlatili kundacima i bacili u kanal Landwehr, a njega ustrijelili metkom u zatiljak. Shrvan, ostarjeli Mehring je umro dva tjedna kasnije. Nakon još mnogih smrti vrag Revolucije protjeran je iz Njemačke; protjerao ga je belzebub Freikorpsa na čijim je ramenima Hitler došao na vlast.

Izd. BLOK, Zagreb, 2020.

Rosu Luxemburg kolege s ljevice smatrali su izgubljenim slučajem; ne samo zato što je voljela umjetnost i prirodu nego i zato što Marxa nije uzimala zdravo za gotovo. Njezino veliko djelo Akumulacija kapitala iz 1913, kako piše Hannah Arendt, marksisti su ignorirali ili pak, poput Lenjina, otpisali kao nemarksističko. Franz Mehring ga je, međutim, smatrao neobičnim djelom genija: „veličanstvenim, fascinantnim dostignućem bez premca od Marxove smrti“. Rosa Luxemburg u toj raspravi kritizira važnu Marxovu tezu, da se kapitalizam nakon prvobitne akumulacije kapitala mora nužno urušiti, i tako će se otvoriti put proleterskoj revoluciji. Hannah Arendt s divljenjem iznosi teze nesretne revolucionarke koja je ispravno uočila da kapitalizam ne pokazuje znakove posustajanja. Rosa Luxemburg je uvidjela da kapitalisti, nakon što su iscrpili sve u svojem nacionalnom teritoriju, eksploataciju šire na druge dijelove planete; na taj način kapitalizam usisava pretkapitalističke sektore i tako održava vitalnost, zbog čega bi se njegova automatska propast, sažima Hananh Arendt misao Rose Luxemburg, „mogla dogoditi, ako je to uopće moguće, samo kada bi cijela Zemljina površina bila osvojena i progutana“. Danas, kad se to zbilja dogodilo, i kad su iscrpljeni i prirodni i društveni resursi za eksploataciju, uviđamo koliko su bili proročanski uvidi Rose Luxemburg.

Ma koliko bila hladna prema Schilleru, Rosa Luxemburg veoma je voljela Tolstoja, pa je i u tome otpala od ortodoksne ljevice koja je prihvaćala prvog, a odbacivala drugog. Bila joj je neodoljiva Tolstojeva „neumorna potraga za istinom“, kao i kod Ibsena, kojega je također cijenila. Središnji i najveći dio knjige O umjetnosti i književnosti posvećen je baš Tolstoju, možda zato što on, kao i Rosa Luxemburg, „nije ni pod koju cijenu htio odustati od ideala da s postojećim ne sklopi ni najmanji dogovor“. Nettl je želio rehabilitirati Rosu Luxemburg argumentirajući da „njezine ideje pripadaju svakom mjestu gdje se ozbiljno proučava povijest političkih ideja“. Evo jedne: „Dok se čovjek ne pokrene, nije svjestan svojih okova.“